24sata i policija u noćnoj patroli na Banovini: ‘Vidite ovu kuću? 50 navijača popravljalo je krov’

Datum objave: 05.01.2021.
Autor / izvor:
Dragan, Davor i Renata su troje policajaca koji su nas poveli na noćnu patrolu kroz Petrinju, Strašnik i Sibić: “Vidjeti BBB i Torcidu kako surađuju… To je neprocjenjivo”, rekli su nam

Evo ovdje, kuća bez krova, tu sam vodio 300 dečkiju iz Torcide. Znate kako je to izgledalo? Krenuli smo ulaziti u dvorište, a čovjek nam u šoku viče ‘Dečki, po dvojica samo unutra, opasno je!’ Kad se pribrao od početnog šoka i vidio da sam ja u uniformi, shvatio je što se događa i počeo nam zahvaljivati – govori interventni policajac Davor dok nas vozi po Sibiću.

– Ovome ovdje do je 50 mladića nakon potresa ušlo u dvorište i počelo popravljati krov. Kasnije je čovjek iznio korito s rakijom, pivima i vinom i rekao dečkima da se posluže, nitko od njih ništa nije uzeo. Čovjek im nudi i govori ‘hajde dečki, uzmite’, a oni ne žele. Takvi su vam to navijači – priča nam dalje.

Njih troje: Dragan, Davor i Renata su nas poveli sa sobom na noćnu patrolu.

Obilaze centar Petrinje, Strašnik i Sibić. To je njihova ruta. Druge ekipe su raspoređene po ostatku terena. Gdje god da prolazimo srećemo njihove kolege. Po dvojica stoje na ulazima i nasred sela.

– Kog’ to imate tu unutra?! – viče jedan od policajaca koji stoji izvan marice.

U mraku nas nije dobro vidio pa je uperio svjetiljku kroz prozor. Njegovi kolege se smiju.

– Vidi profesionalne deformacije! Mora on pogledati, to ti uđe u naviku – objašnjava nam zapovjednik odjeljenja Dragan.

Prije nego što smo krenuli, prošli smo brifing s njihovim nadređenima.

Došli smo u policijsku postaju u Petrinji gdje su nas dočekala trojica policajaca. Imali smo tisuću pitanja, na svako su nam odgovorili. Kažu, večeras je mirna noć, ne trese jako, pa nam mogu posvetiti 10 minuta.

Jeste li imali zabilježenih pljački?

– Nismo još. Znate što se događa? Nekidan me zove dečko, volonter je tu u Glini. Govori mi ‘Slušaj, moje volontere je sinoć netko napao kod Siska oko 23.’ Ja mu kažem da mi da kontakt tih dečkiju i pitam zašto nisu prije zvali, zašto nisu prijavili čim se to dogodilo. On mi govori da je ipak on to negdje na Fejsu pročitao, nešto je čuo i nema kontakt. Na kraju se pokazalo da nije bilo ništa. Drugi primjer: volonteri su zalutali u selo bez signala i izgubili su se pa se nisu javljali satima. Odmah je netko digao paniku da su opljačkani, prebijeni, što sve ne. Na kraju ništa nije bilo. Treći primjer: zove nas žena koja nije ovdje na terenu, nego je u jednom drugom gradu. Govori mi da je njoj rekla njezina prijateljica da joj je rekao gradonačelnik Siska da su nekoga prebili i opljačkali. Meni je to bilo čudno jer znam gradonačelnika, ovo su mali gradovi i policija mora poznavati svakoga. Ja ga nazovem i pitam je li to istina. On mi govori ‘Ma jesi li lud, ovdje sam s policijskim načelnikom iz Siska, zašto bi zvao ikoga okolo?’. I takve informacije se šire i društvenim mrežama. Svi oni koji dižu paniku lažnim informacijama mogu odgovarati pred zakonom – govori nam Vedran, zapovjednik interventne postrojbe.

Što se dogodi kad netko širi lažne dojave i diže paniku?

– Mi ga privedemo, a ostalo je na Odvjetništvu i na Sudu. Mi nismo tu da sudimo – odgovara nam.

Jeste li imali problema s navijačima?

– Ne, nikakvih. Oni su došli prvi dan, i Boysi i Torcida, i svi ostali. Dečki su super i s njima imamo super suradnju na terenu. Oni su došli i pitali što treba, mi smo ih rasporedili po gradu i okolnim selima. Nikakvih incidenata nije bilo. Pomažu, rade. Neki su ostali ovdje i spavati i raditi i dalje. Jedino smo ih morali upozoriti da se skinu s jednog krova i dobro da jesmo jer je nakon toga zatreslo. Nakon toga su nastavili raditi – odgovara.

A s Romima?

– Ma kakvi. Gledajte, puno ljudi ima predrasude. I oni su stradali u potresu. Nije bitno jesi li Rom, Hrvat, Srbin…otkud god da jesi, ako si nastradao, mi pomažemo. Ljudi imaju predrasude pa su izbjegavali dijelove grada u kojima su pretežito Romi. A zašto? Nema potrebe, i njima treba pomoć – govori nam Voditelj službe policije.

Dodaju i da su na to područje došli policajci sa svih strana države i da su glasine da su interventni policajci iz Međimurja došli ‘prepoznavati svoje Rome’ lažne.

Što je s ljudima koji i dalje spavaju na otvorenom?

– To službe, među kojima smo i mi rješavaju što je brže moguće. Ima ljudi koji ne žele otići ni u vojarnu ni sklonište. Imaju stoku i ne žele se odvojiti od imovine. Ali mi ih i dalje nagovaramo, to je sve što možemo – objašnjavaju nam.

Ne žele i ne mogu komentirati rad drugih službi. Ali nam zato mogu pokazati kako rade. Nije im problem ništa, ali ni oni ne mogu vjerovati da trebaju dokazivati da rade svoj posao. Napravit će to jer je i njima dosta prozivki. Podijeljeni su u dvije smjene, svaka je duga 12 sati.

– Ovdje vas nema što biti strah, ovi ljudi su dobri. Raspoređeni smo svugdje. U ovim situacijama surađujemo svi, i temeljna i interventna i posebne jedinice za suzbijanje nezakonitih migracija. Ti dečki su u civilu i prate sve, i svoju domenu i još nama javljaju – govori nam Dragan.

Je li vas ikad strah u ovakvim situacijama?

Ma ne razmišljaš o tome – govori nam Davor, dok vozi po popucanim cestama i blatnjavom terenu. U marici je svaka prepreka minijaturna. Prvo prolazimo kroz srce Petrinje.

– Moramo prolaziti ove napuštene kuće za slučaj da netko pokuša provaliti. Ili ući unutra, te zgrade su opasne i svaki čas mogu pasti, a na nama je da čuvamo. Nekad probudimo nekog čovjeka u svojoj provjeri ali se ispričamo – govore nam.

Za sad nemaju nijednu prijavu, iako se o tome šire vijesti.

– Možda je to zato što ljudi imaju stav ‘netko drugi će prijaviti’. A to nije dobro, čim nešto čuju ili vide, trebaju nas pozvati. To ‘bude onaj, bude ovaj’ ne funkcionira jer ne bude. Bolje nas je pozvati, pa čak i da ne ispadne ništa, dobro je da provjerimo – kaže Dragan.

Krećemo za selo Strašnik koje je najviše nastradalo. Svako malo srećemo njihove kolege koji stoje na punktovima. Tabla na ulazu u selo je oblijepljena naljepnicama svih navijačkih skupina koje su bile. Zaustavljamo se pored svake kuće i dvorišta, ekipa provjerava je li sve u redu. U društvenom domu je skladište za donacije i tu je nekoliko volontera. Stajemo i tu, žele provjeriti jesu li i volonteri sigurni i treba li im što.

– Ooo dobra večer! Hoćete li vode, treba li vam što – pitaju nas volonteri.

Njih petero i jedan pas sjede u sobici. Taman su završili s razvrstavanjem novopristiglih donacija. Nekoliko će ih ići doma, ali jedan ostaje tu spavati i dežurati, za slučaj da nekome iz sela nešto zatreba.

– Sve što je došlo od donacija je ovdje, sve smo složili. Prehrana, roba…cijelom selu je podijeljeno sve što treba, šaljemo gdje god je još potrebno. Sa županijom nemamo nikakvu komunikaciju i to je strašno. Sve što ovdje vidite je organizirala udruga branitelja i mi domaći. Svaki dan se dijele topli obroci, mlijeko, kruh i ostalo – govori nam Mato Golubović.

Poznaju cijelo selo, hodaju od kuće do kuće i ispituju što gdje treba.

– Nema nikakve koordinacije između nas i županije ili nekoga iznad. Bili su ovdje, samo su se naslikavali i od tad ih nismo vidjeli. Prvi dan je bilo milijun ljudi, blokirali su selo automobilima, usko je selo. Dolje imamo još jedan šator pun stvari. Nama treba ta organizacija. Bilo bi puno lakše da imamo neku centralu, da znamo tko ide gdje, gdje kome još što treba. Ovako je ispočetka bio kaos ali smo se mi sami organizirali i radimo – objašnjava.

Kamioni s donacijama stižu svaki dan po nekoliko puta.

– Ne možeš odbiti ljude. Kako da odbiješ nekoga tko je došao iz Dubrovnika ili Austrije, prešao toliko kilometara. Sve prihvaćamo, sortiramo i šaljemo dalje, ali smo sad stvarno pretrpani. Da postoji centrala, organizacija, ne bi bilo mahnitog dovoženja odjeće i hrane – govori nam Mato i dodaje da je i zgrada doma napuknuta, ali može se koristiti.

Uz volontere Crvenog križa, civilne volontere, svakih sat i pol, dva dolazi i policija.

Stajemo ispred jedne kuće gdje se ljudi griju ispod strehe oko vatre. U dvorištu je i kamp kućica. Renata je temeljna policajka i zna gotovo sve ljude u okolici. Malo ju je trema jer snimamo, ali je koncentrirana na svoju službu. Provjerava treba li ljudima vode, hrane, deka, bilo čega.

– Ma ne treba, sad imamo sve osim krova nad glavom. Tu u kućici spava nas petero – govori nam čovjek.

Renata provjerava treba li im i psihološka pomoć, odnosno kako se nose sa svime. Kaže nam da je i to bitan dio provjere i pomoći. Interventni policajac Davor nam lampom osvjetljava put, trudi se posvijetliti da se sve što bolje vidi na kameri, a kasnije nam u autu otkriva da je u slobodno vrijeme foto dokumentarist. Provjeravamo još jednu obitelj. Čovjek nam pokazuje kako se raspala kuća koja će se sada morati rušiti do temelja. Gasimo prijenos uživo, a policajci još nastavljaju pričati s mještanima. Ne osjeti se udaljenost između njih i policije, pričaju kao da su stari prijatelji. Nastavljamo dalje, a Renata pali prijenos da vidi kako je to izgledalo. Ovo im je svima nova situacija. Upozoravamo ih da ne čitaju komentare, ne treba im to dok su u službi.

– Ma moram. Ne mogu si pomoći. Ovo će mi i kćerke gledati, brinu se kako sam i gdje sam – govori nam Renata. 

– Ma gle ovo, žena komentira da kako mi imamo po 25 godina službe kad ne izgledamo stariji od 35. Mi smo svi prešli 40 – govori nam.

– Ja sam navršio 47 – dobacuje Dragan. Pokušavamo prebaciti na šalu pa im govorimo da to shvate kao kompliment jer izgledaju mladoliko.

– Mi smo svi počeli 1995. godine. Evo, Davor i ja smo počeli čak zajedno. Gle tu piše da je ovo reklama. Ma kakva reklama, da smo htjeli biti u reklami, ne bi bili policajci – govori Renata i dodaje:

– Što sam sve prošla u ovim čizmama i što sam sve vidjela, ma ništa me više ne može dotaknuti. Mi znamo što radimo i zašto to radimo.

– U 25 godina sam navikao na vrijeđanje, ali kad je nešto, onda nas se prve zove. Zamislite da nas nema. Hoćeš se prošetat s djetetom po cesti, ne bi to mogao. Nastala bi anarhija. Koliko sam ljudi spasio – govori nam Dragan.

Nagovaramo ga da nam ispriča bar nešto, ne pričamo s interventnim policajcima svaki dan.

– Jednom je čovjek pao u mrzlu rijeku. Bio je unutra 30 minuta, nije mogao van. Na obali su stajali njegovi prijatelji i nitko ništa nije poduzeo nego su nas čekali. I ništa, došli smo, ja sam uletio u rijeku i izvukao ga van. Hitna ga je odvezla na pregled i preživio je.

– A migranata – ubacuje se Davor.  – I onda nas optužuju da ih tučemo. Koliko smo dječice spasili i utoplili. Koliko smo im sendviča od svojih gableca dali. Pa brinemo o njima, i oni su ljudi, a ja čovjeka ne mogu pustiti da pati – govori nam.

Renata je za vrijeme potresa bila u centru Petrinje, na smjeni. Jedna kćer ju je čekala kod kuće, drugu je poslala u trgovinu po namirnice za ručak kojeg je htjela skuhati nakon smjene. Nije mogla odjuriti doma kad je grunulo i provjeriti jesu li obje dobro.

– Imaš dužnost i moraš ju odraditi. Nastala je panika, trčiš gore – dolje, pomažeš ljudima. Ne rade telefoni, ja nisam znala da mi je ta kćer koja je otišla u trgovinu skrenula u ulicu i spasila se – priča nam.

Njena kuća je sad za rušenje, a kontejner je odbila.

– Kćeri mi se previše boje, a imamo gdje biti pa smo se makli iz grada – govori.

Dragan dodaje da su na brzinu provjerili jesu li im svi živi kad su uhvatili internet i nastavili raditi.

– Ja sam iz Kutine inače i tamo sam bio kad je krenulo tresti. Taman sam napravio kavu, to je toliko treslo da je sva kava iz šalice izletjela. I ništa, spremio sam djecu i ženu, pobrinuo se da je sve okej i krenuo u službu. Zvali su nas iz Hitne u Sisku da im treba vode pa sam uzeo službeni auto, napunio ga vodom koju mi koristimo kad idemo na terene i odvezao. U roku sat vremena, to naše skladište vode je ponovno bilo puno i razvažala se voda gdje je trebalo – govori nam.

Nagovaramo ih da stanu sa strane da ih slikamo. Nisu na to navikli, ali im objašnjavamo da je to dokaz da smo zaista bili s njima. Usput provjeravaju ima li ikoga u kući kraj ceste, ali je napuštena. Vraćamo se u centar Petrinje, provest će nas da vidimo kako sad izgleda kad se većina počistila.

– Sve ove zgrade nisu sigurne. Gledajte kako je ova popucala po sredini – pokazuje nam Dragan i dodaje:

– A ova ovdje, njoj su morali skinuti pročelje jer je bilo preopasno. Tu je poginula ona curica. Strašno je to, jedan mladi život je otišao, nema veće tragedije.

Nakratko nastaje muk u autu. Koliko god da su istrenirani i iskusni, svaka smrt ih pogodi.

– Ovdje je naš kolega vodio malu djecu u kolicima, pomagao je jednoj gospođi da se sklone. A tu, tu je sve bilo zakrčeno pa su dečki to raščistili – govori nam Davor.

Čupali su ljude iz auta, s navijačima su izvlačili i talijanske novinare koji su zapeli automobilom u blatu. Vraćamo se natrag u postaju. Mi moramo nastaviti dalje do Gline, a oni će se odmoriti na pola sata i ponovno u patrolu. Ispred njih je duga noć, za koju svi želimo da bude što mirnija.

https://www.24sata.hr

Zašto postati član?

Ponosni smo što okupljamo navijače da navijaju “ZA” a ne kako je to čest slučaj “PROTIV” i od kada postoji naša udrugu Uvijek vjerni nije bilo nereda od strane naših članova, prije, za vrijeme niti poslije utakmice.

Pridružite nam se i postanite istinski 12. igrač naše reprezentacije.