Hrvatskih 8 medalja i ove Igre bile su pobjeda Nade, a Pariz bi trebao biti povratak svijetu kakvog znamo

Datum objave: 09.08.2021.
Autor / izvor:
U Tokiju ugašen olimpijski plamen, a prvi puta će razdoblje do sljedećih Igara trajati samo 3 godine

Gotovo je. Iako je prijetilo da nikada ne bude. Još tamo prije mjesec, dva dana, bilo je sve u magli. Nitko zapravo nije imao pojma mogu li se Igre u Tokiju nakon godinu i pol dan pandemije i nakon što su lani bili odgođene ipak održati.
Mogu. Bile su. I to je, ako ćemo pravo, najveća pobjeda posljednja dva i pol tjedna u kojima je sport bio sve za većinu svijeta.

Došli su svi, gotovo svi, ako ćemo baš cjepidlačiti, gotovo svi najbolji sportaši svijeta. Bilo je to ludih 16 dana u kojima se na ovom dijelu svijeta nešto slabije spavalo, u kojima su se lovili snovi, u kojima su se pričale priče koje samo sport može ispisati. Ili Igre.

Netko je rekao, ako je već sve moralo baš na ovaj način zadesiti svijet i ukoliko su u tom rasporedu bile Igre, onda je prava mala sreća da je za domaćina bio određen Tokio. Nemojte pitati Sandru Perković što misli o Japancima, ali njihova posvećenost, pedantnost, organizacija, čak i bez toliko nama prispodobive improvizacije, u često nemogućim okolnostima dovele su do toga da je sve gotovo. I da je u povijesti sporta u ovim čudnim vremenima u kojima živimo neće stajati jedna velika rupa.

Mogli smo srušiti Rio

Ovaj svjetski rat, rat protiv podmuklog i nevidljivog neprijatelja, sportski svijet je dobio. Bile su ovo Igre koje su označile više od svega Nadu. Nadu da možemo dalje usprkos svega, Nadu da možemo biti zajedno iako su nam godinu i pol dana sugerirali da se ne družimo, Nadu da ne postoji prepreka koju ovaj svijet ne može svladati ukoliko se drži onih osnova zbog kojih funkcioniramo kao civilizacija.

Solidarnost, uvažavanje različitosti, kompeticija u sportskom okruženju, sportskom duhu, sve to bile su i ove Igre.
I na njima jedna država od četiri milijuna stanovnika, ako nas i nema, pokazat će to onaj popis stanovništva koji slijedi, nešto manje. Osvojili smo osam medalja. I bila je to prognoza koja se najčešće spominjala uoči Igara. Bit će u Tokiju odličja negdje između pet i deset, a ta potonja brojka bio je naš rekord iz Rija, otprije pet godina. Netko je rekao i pet bi bio neki minimum, osam za veliko zadovoljstvo.

U jednom trenutku, na koncu prvog tjedna, kad smo ih imali na kontu već sedam, činilo se da bi mogao pasti i Rio. No, kao i svaki sport, Igre su tu baš obrazac svega, uvijek tu ima iznenađenja i razočaranja. Neke smo medalje osvojili, a nismo ih očekivali, drugima smo se nadali, no nisu se dogodile. Na kraju dana smo tu gdje smo trebali biti. Osam medalja nas je dovelo na 26. mjesto na ljestvici osvajača, a po broju medalja smo na 29. mjestu. U Riju smo bili na 17. mjestu na ljestvici osvajača, pa je ovo stanoviti pad.

Iskreno, ne toliki koliko nam je sport u ovih pet godina postao slabiji, ali o tome na nekom drugom mjestu.

Tenisači za povijest

Taekwondo, čudesni klub Marjan iz Splita donio nam je dvije medalje. Matea Jelić osvojila je zlato spektakularnim preokretom, a do bronce se dokopao Toni Kanaet. Veslanje je nakon ovih Igara najtrofejniji hrvatski sport uopće, jer nitko osim veslača nema sedam medalja na svom kontu. U Tokiju imamo dvije više, jer su braća Sinković ostali čvrsti kao beton i donijeli novo zlato kući. Do bronce je stigao i Damir Martin, a barem za ovog autora ta Martinova borba za olimpijsko odličje, nakon što je prije samo dvije godine operirao kuk, možda je i najemotivniji trenutak ovih Igara. Kao što je ono srebro iz Rija istog sportaša bilo najpotresniji trenutak tih Igara. Damir Martin, čovjek koji vas ostavi bez daha i koji vas natjera na suze.

Dvije smo osvojili u tenisu i to na spektakularan način, jer ono hrvatsko finale četiri mušketira bit će trajno zapisano u našu memoriju. Nikola Mektić i Nikola Pavić stigli su kao prvi favoriti za zlato, no samo su oni i braća Sinković, u takvom tretmanu, taj status i potvrdili od Hrvata. U finalu su im zaprijetili kumovi iz Međugorja, a silno emotivni Marin Čilić i Ivan Dodig upotpunili su hrvatski finale. Doista za povijest.

Osvojili smo još dvije. Tonči Stipanović čudesni je kormilar, koji se u završnim regatama u Laseru dokopao srebra, istog onog odličja koje je osvojio i u Riju. A Tin Srbić je izveo svoju najbolju, najtežu vježbu na preči baš onda kad je to trebalo, u finalu po spravama, a ona mu je donijela veliko srebro. Za veliko slavlje. I jedino našu medalju osvojenu u bazičnim sportovima.

I bilo je to velikih osam. Računali smo na Sandru Perković, trebala je postati prva koja je spojila troje Igara sa zlatom, ali nije bio to taj dan, ostala je četvrta i rasplakala se. Nije bio dan niti za Barbaru Matić u judu, svjetsku prvakinju, koja je izgubila meč za medalju od Ruskinje koju su samo pola sata ranije budili iz nesvijesti. Vaterpolisti su, pak, klekli u četvrtfinalu od Mađara i na taj rasplet nitko nije računalo. Da su te tri medalje dogodile, da ih se moglo osvojiti, bili bi na rekordu, na 11 odličja. Ali, nije.

Dobra, stara Europa

Jer da osvojiš sve na što si računao, da je to matematika, onda niti Igre, ne bi niti sam sport bio toliki opijum za mase kakav jest. I mi smo, kvragu, negdje osvojili, a da nismo na to računali.

Mogli smo da medalja i u streljaštvu, imali smo Goršu i Maričića u finalu na trostavu, mogao je i Josip Glasnović u trapu opet do postolja, bili su blizu Huklek i Starčević u hrvanje, nije bio daleko Kvesić u karateu.
I to je bilo to.

Thomas Bach zatvorio je Igre, olimpijska zastava leti prema Parizu, a nove Igre počet će za samo tri ljeta. Već od jeseni krenut će kvalifikacije za Igre, taj dugotrajni i težak period koji se mora proći u svakom sportu, negdje je to, doduše, teže, negdje lakše, kako bi se uopće dosegnuo olimpijski san. A tek tada oni najposebniji krenu osvajati. Nikada manje vremena Olimpijade, nikada više strepnje što nam to donosi sutra.

Mnoge naše selekcije u momčadskim sportovima su na prekretnici, mijenjaju se generacije i bit će zanimljivo vidjeti može li se sve pohvatati i uigrati za tri godine. Sportaši u individualnim sportovima krenut će graditi svoje snove u zamršenim sustavima kvalifikacijama, jer Pariz je tu, iza vrata.

I bit će to spektakularan trijumf sporta. Tokio je je bio trijumf pobjede. Pariz bi trebao biti povratak svijetu kakvog znamo. S punim tribinama, u dobroj staroj Europi i puni nade.

Ostao je samo sport

Sport je na jednom šarenom igralištu u Tokiju rekao doviđenja. Ispremiješani sportaši, među kojima je bila i naša vaterpolska reprezentacija, jer su oni jedini ostali do kraja u Tokiju, pozdravljali su jedne neobične Igre.
Koje su nam trebale. Cijelom svijetu. Bile su one Nada.

I neki veliki pobjednici, neke velike priče.
Imali smo, doduše, i zbrajanje zaraženih u Selu na početku Igara, a onda su, kao rukom odnešene, te objave nestale. Ostao je samo sport.

S kojim sve počinje i završava. I kada su Igre. I kada je Olimpijada. Ako vjerujete.

Ako ne vjerujete, onda vam mora biti jasno da je Tokio uspio. Bez gledatelja, na neobičan način. Ili jedini mogući.

https://sportske.jutarnji.hr

 

Zašto postati član?

Ponosni smo što okupljamo navijače da navijaju “ZA” a ne kako je to čest slučaj “PROTIV” i od kada postoji naša udrugu Uvijek vjerni nije bilo nereda od strane naših članova, prije, za vrijeme niti poslije utakmice.

Pridružite nam se i postanite istinski 12. igrač naše reprezentacije.