Odlazak najboljeg naturaliziranog igrača ikad u momčadskim sportovima: ‘Kod Hrvata volim otvorenost‘

Datum objave: 08.08.2021.
Autor / izvor:
Jedan je veliki igrač ove nedjelje u Tokiju okončao sjajnu, prebogatu karijeru

Bio je 6. kolovoza 2016. u Riju. Prvo kolo tamošnjih Igara. Tada je prvi put zaigrao pod kapicom s kvadratićima. Protiv Amerikanaca, 1. kolo i 7:5 za nas. Bio je 8. kolovoza 2021. u Tokiju. Pet godina kasnije. Sada je posljednji puta uskočio u bazen. U Tatsumi plivalištu koje je inače izgrađeno prije gotovo 30 godina, a djeluje kao da je od jučer, odigrao je zadnju. Ne samo za Hrvatsku. Zadnju u karijeru. U dalekom je Tokiju okončao igračku karijeru dragulj ovog sporta – Xavi Garcia.

Najbolja hrvatska vaterpolska kupovina ikad. Najbolji naturalizirani igrač. U redu, nismo ih ni imali puno, tek Rusa Andreja Bjelofastova u početnim godinama nezavisnosti, ali ipak… Rekli bi čak i najbolja uopće naturalizacija u hrvatskom sportu kada je riječ o momčadskim igrama ili sportovima.

Pustimo Tokio. On je nebitan. Nebitan u kontekstu onoga po čemu pamtiti Xavija Garciju i njegov obol, doprinos hrvatskom vaterpolu. Jer, jasno da je najviše i u središtu pozornosti reprezentacija, ali Xavi je punih 11 godina u ovoj zemlji i njezinom vaterpolu. U ljeto 2010. je stigao u Rijeku, u Primorje, pet godina kasnije je preselio s Kvarnera na jug Hrvatske, u dubrovački Jug. Oba su ga grada ekspresno prigrlila, zavoljela, prihvatila kao nekog svojeg. Ne bi to bilo moguće da on, sam Xavi nije takav. Sa svojim životnim stavovima, razmišljanjem, ponašanjem.

– Ja sam prilagodljiv i osim toga, ja sam bio taj koji se morao prilagoditi. Neće se valjda cijela sredina u koju sam tek došao adaptirati prema meni. A nisam valjda niti baš toliko komplicirana osoba, ha, ha.

Tako će Xavi s kojim smo, dan-dva prije polaska u Tokio razgovarali malo dulje, pripremali se malo za ovaj 8. kolovoza. Jedno je što je Xavi postigao u sportskom pogledu s reprezentacijom, Primorjem i Jugom. To su medalje, trofeji, uspjesi kojih se netko dulje, netko kraće sjeća. Ponekad nekima i izblijedi, ali ono što ostaje jest slika. Slika osobe. Tu je Xavi skrenuo pozornost na sebe već pri dolasku u Rijeku u ljeto 2010. Došao je naime s obitelji, ženom, kćerkicama (kasnije će se i treća roditi, ali u Hrvatskoj). Došavši sa cijelom obitelji, stavio je jasno do znanja kako nije baš došao samo biti “strani plaćenik, igrati i uzeti lovu”. Ne, on je došao ovdje, živjeti s nama, našim ljudima. Iako, ne može reći da je baš znao gdje točno dolazi.

– Pa, kako se uzme. Nije baš tako dramatično. Dolazio sam u Hrvatsku, igrao protiv Juga, Mladosti, poznavao sam malo i Dubrovnik i Zagreb. U ljeto 2010. je bilo i Europsko prvenstvo u Zagrebu, tako da sam bio i dva tjedna u Zagrebu. Jedino, što jasno nisam nikada prije igrao za neku hrvatsku momčad. Ono što mi se odmah, iz početka svidjelo jako, a tako je i ostalo, jest otvorenost Hrvata. Što god da mi je trebalo, uvijek bi mi netko pomogao, bio pri ruci. Hrvati su, to je odmah uočljivo, mediteranski narod, takav mentalitet. Vrlo slično kao Španjolci i nisam se trebao nešto posebno uklapati u sredinu. No istina, jedan grad nisam poznavao. Rijeku. I oduševio sam se. Bilo bi je baš jako, jako lijepo. Rijeka je za mene jedan od najboljih gradova, najljepših mjesta za život – veli Xavi.

Ima samo jedna stvar s kojom ga gnjavili proteklih pet godina. Samo smo ga pitali je li naučio riječi hrvatske himne? Nakon pet godina…

– Iskreno… ne znam cijeli tekst himne, ali, ali… Moja djeca znaju!! Stvarno, one znaju, ha, ha, ha.

Xaviju Garciji su Igre u Tokiju bile čak pete OI u karijeri. Dvaput za Hrvatsku, triput za Španjolsku. Toliko puno Igara u momčadskom sportu… Samo jedan vaterpolist u povijesti ima više, baš njegov Katalonac, Manuel Estiarte, 6. Čovjek bi rekao, Xavi je zvijezda. Dobro, onaj nogometni Xavi sigurno jest…

– Nisam ja zvijezda. Ni u Španjolskoj, ni u Hrvatskoj! U Dubrovniku malo poznatiji, to da… Ali u Barceloni… Gledaj, u Barceloni nitko ne zna niti za jednog vaterpolista! Nitko! Ni za jednog! Ovdje… e, tu je kompletno drukčije. Međutim ipak, nisam zvijezda. Ni blizu.

Sam Xavi veli da su mu dvije najveće, najdraže pobjede ipak ostvarene izvan Hrvatske, ali za Hrvatsku.

– U Budimpešti. Tamo imam dvije najdraže. S Jugom sam 2016. postao prvak Europe, a godinu dana kasnije s reprezentacijom prvak svijeta.

Te ćemo se kasnosrpanjske noći 2017. i Xavija vječno sjećati. Onda kada su nakon 4:0, Mađari stisnuli i došli do 4:4, a onda je naš Katalonac smjestio dvije uzastopno iza Viktora Nagyja. Tada smo osvojili zlato. Xavi veli kako je reprezentacija te 2017., malo nakon baš tog finala doživjela šok. Onda kada je ostala bez Sandra Sukna. Kakav će šok biti odlazak Xavija?

– Tko? Mene? Ma dajte…Vidjet će te, bit će dobro već sljedeće godine. Imamo naravno Harkova koji je već sada jedan od najboljih ljevaka na svijetu, ali on će rasti još puno. Međutim, nije jedini. Neću zaboraviti ni Viskovića, ni Zovića i naravno igrače desne strane kao što su Butić, Bašić, Benić. Ima tu budućnosti.

Čuli smo se i opet. U subotu. Javio se Xavi iz Tokija, njemu malo prije ponoći, uoči utakmice s Amerikancima.

– Evo, upravo sam odradio posljednji trening. Sad će i posljednja utakmica, pa posljednje sportsko putovanje, povratak. Sada mi je sve zadnje, a od sutra će biti sve prvo, he, he. Ha da, prvi dan da više nisam igrač. Kada ću za dan-dva pogledati malo “iza sebe”… mislim da ću biti, zapravo znam da jesam zadovoljan. S onim što sam doživio, vidio, ostvario, osvojio. A utakmica ta zadnja? Ha, jasno da je bilo i puno emocija, dosta nervoze prije utakmice. Za mene nije baš obična utakmica, ali baš mi je drago da sam tu zadnju utakmicu u karijeri bio s njima, s ovom momčadi, s ovim mojim suigračima. Makar, jedno ću ostati i dalje, budite uvjereni. Ostajem navijač Hrvatske, naravno! U to budite čvrsto uvjereni – reče nam Xavi prije zadnjeg skoka u bazen.

Na katalonskom, Gracies Xavi i na našem hrvatskom, hvala Xavi!

Tucak: On je čovjek koji grupu čini boljom

Izbornik Barakuda Ivica Tucak posvetio je također nekoliko riječi nakon okončane karijere Xavija Garcije.

– Znam da je ovog ljeta Xavi imao, dobio još jednu ponudu, poziv. Tražio ga je Palermo. Njegova je odluka, a mislim da je i ispravna, da u ovim godinama označi kraj. Pričali smo za priprema u Rijeci i on mi je tada nagovijestio mogućnost da mu Tokio bude kraj. Ja sam mu samo rekao da kada osjeti da je vrijeme, da ne dopusti “mrcvarenje” i da prekine. On ima želju baviti se trenerskim poslom i mislim da mu je vrijeme da čim prije tako i nastavi. A o njemu… To je kraj karijere velikog igrača, a prije svega velikog momka, sportaša. S njim surađujem već 5 godina i to je momak koji nikad nije rekao ne. Nije postojao trening koji nije završio sa 100 posto angažmana, truda, rada. Igrač koji čini grupu boljom svojim prisustvom, ponašanjem, svima. Ono što je on meni rekao 2016. nakon finala Igara, sada ja ponavljam njemu. Hvala ti, Xavi, za sve što si dao hrvatskom vaterpolu – iz Tokija će izbornik Ivica Tucak.

https://sportske.jutarnji.hr

 

Zašto postati član?

Ponosni smo što okupljamo navijače da navijaju “ZA” a ne kako je to čest slučaj “PROTIV” i od kada postoji naša udrugu Uvijek vjerni nije bilo nereda od strane naših članova, prije, za vrijeme niti poslije utakmice.

Pridružite nam se i postanite istinski 12. igrač naše reprezentacije.