Srebrni Vatreni najavio svoj veliki povratak nogometu: Hajduk? Zašto ne!

Datum objave: 07.06.2020.
Autor / izvor:
Posljednju službenu utakmicu odigrao je još u finalu Svjetskog prvenstva u Rusiji protiv Francuske

Ivan Strinić se ne predaje. Sredinom srpnja proći će dvije godine otkada su Vatreni postali svjetski doprvaci u Rusiji, a finalni dvoboj bio je posljednji nastup u karijeri lijevog beka Dalićevog “srebrnjaka”.

– Lijepe uspomene… ali nisam se puno promijenio. Tek sam nešto stariji – reći će nam Strinić, koji se u Splitu priprema za novi angažman. Da, novi angažman, jer Strinić nema namjeru zaključiti karijeru finalom u Moskvi.

– Proteklih devet mjeseci od raskida s Milanom trenirao sam s Marinom Vlašićem i provodio vrijeme s obitelji. Spreman sam, zdravlje me služi i nema razloga da ovog ljeta ne pronađem novi klub.

Od kraja kolovoza prošle godine Strinić je slobodan igrač. Kao zadnja postaja karijere piše se AC Milan, premda za Rossonere nikada nije zaigrao službenu utakmicu.

– Godinu sam dana bio u Milanu, imao problema s hipertrofijom srca, zatim s ozljedom gležnja i na kraju sam tražio raskid. Ne, nije bilo smisla pokušavati s posudbama. Imam previše godina da bih se seljakao po raznim destinacijama. Nisam htio takav život za svoju obitelj. Hvala Zvoni Bobanu što mi je pomogao u nagodbi za raskid s Milanom – naglasio je Strinić.

‘Milan je trebao biti najzvučniji klub moje karijere‘

Tri kluba u Italiji za četiri i pol godine, ali samo 43 nastupa u Serie A?

– Puno je ozljeda, pehova. U Sampdoriji su me držali na klupi pet mjeseci, jer sam potpisao za Milan. U Napulju sam imao tri i pol godine, a nakon dvije i pol rekao sam Sarriju da želim ići jer nisam igrao koliko sam namjeravao. Sampdoria je platila odštetu 22 milijuna eura za mene i Zapatu. Moj dio je bio 2 milijuna za posudbu godinu dana koliko je ostalo do isteka u Napoliju. Kada mi je završavao ugovor, Milan me uzeo besplatno. Trebao je Milan biti najzvučniji klub karijere, ali… sve je to već ispričano.

Prošlo ljeto završio je kao slobodan igrač, a spletom okolnosti nije pronašao novi angažman nakon odlaska s Meazze.

– Bilo je opcija, ne mogu reći da nije, ali nisam htio uzeti klub tek toliko da imam angažman. Htio sam svoju razinu. Da, imam neke želje, imam nivo koji želim.

Na pragu 33. godine Strinić i dalje drži da može pronaći klub adekvatan svom životopisu. Morat će to zaista biti klub s “pedigreom”, jer u Strinićevu CV-ju nalaze se i Hajduk, Dnjipro, Napoli, Sampdoria, na kraju je upisan i Milan, a sve prate tri velika natjecanja u dresu hrvatske reprezentacije. Euro 2012. i 2016. te Svjetsko prvenstvo 2018.

– Žao mi je što sam Brazil propustio zbog ozljede, jer na velikim sam natjecanjima uvijek bio u dobroj formi. Nijednom nisam zakazao. Čak ni prije dvije godine u Rusiji kada sam došao nespreman. Možda je teško reći nespreman, ali polusezonu sam proveo bez utakmica. Sampdoria me preselila na klupu kada su u Genovi shvatili da neću potpisati ugovor. Od siječnja do kraja prvenstva tek sam dvaput igrao u početnoj postavi, još nekoliko puta imao sam skromnu minutažu, ali uglavnom nisam igrao.

Hipertrofija zbog SP-a

I takav se izborio za mjesto standardnog reprezentativca. Odigrao je šest utakmica u Rusiji, tek je protiv Islanda s ostalim prvotimcima sjedio na klupi. Sve ostale dvoboje odigrao je u prvoj postavi.

– Tu je i nastao problem sa srcem. Nisam dugo igrao, bio sam izvan pravog natjecateljskog ritma i onda sam iznenada krenuo u seriju napornih utakmica. Uglavnom znatno dužih od 90 minuta. Držim da je zbog tog većeg i naglog napora na Svjetskom došlo do hipertrofije srčanog mišića.

Anomalija je ustanovljena na pregledu u Milanu i slijedila su tri mjeseca stanke.

– Više preventivno nego zbog nekog osobitog razloga koji bi mi smetao u treningu. Već nakon 45 dana mogao sam početi s vježbanjem, ali su liječnici rekli “mora proći tri mjeseca”. Poslije tih 90 dana u prosincu sam bez posljedica krenuo s treningom, odigrao i neke prijateljske utakmice za Milan, ali nisam nikada upisao službeni nastup.

Na kraju prvenstva, u svibnju 2019. došla je i ozljeda gležnja. Kao da jedna nevolja ne ide sama…

– Baš tako, ali navikao sam na te manje ozljede. Rekao bih “sitne”, ali svaka te ozljeda vrati malo unatrag. Neka tri tjedna, neka tri mjeseca. Gležanj i zadnja loža, to su ozljede koje eksplozivne igrače “zakače” često u karijeri. Lakše je “dizelašima”, oni polako ulaze u ritam, ne idu u utakmicu kao ispaljeni iz praćke.

Slikovito je sve opisao Strinić. Dobra volja i optimizam ne napuštaju lijevog beka Srebrnih niti na pragu 33. godine. Sredinom srpnja još jednom će se slaviti rusko srebro, a dva dana kasnije i Strinić će proslaviti rođendan. Neće pritom kazati “u novom klubu”, jer svjestan je da će ovog ljeta mercato biti drukčiji nego proteklih godina.

– Bit će drukčiji nego inače, ali do rujna moram pronaći klub.

Je li Hajduk opcija za nastavak karijere?

– Sve je opcija, zašto bih isključio Hajduk? Primarno bih volio još dvije-tri godine odigrati u Europi, to mi se ipak čini realnijim nego Hajduk, jer moj bivši klub ima mlade igrače na poziciji lijevog beka, odnosno bočnog kako igra Tudor.

Prošlo ljeto se po medijima provlačila priča o povratku na Poljud. Što se zbivalo i kako je završilo?

– Ništa nije bilo. Baš ništa. Nije bilo kontakta s Hajdukom, zato nemam što kazati, jer istina je da sam imao neke druge ambicije. Najvažnije mi je bilo riješiti status s Milanom. Imao sam još dvije godine ugovora, mogao sam čekati, ali čemu čekati kada se osjećam sposobnim igrati. Osjetio sam da neću dobiti šansu pokraj Švicarca Rodrigueza i zato sam inzistirao na odlasku.

‘Onaj tko je igrao u Hajduku, razmišlja uvijek o povratku‘

Strinić je prošao omladinski pogon na Poljudu, igrao je lijevo krilo u juniorskoj generaciji 1987./88. pod vodstvom Miše Krstičevića. Od ljeta 2008. do siječnja 2011. bio je član Hajduka koji je igrao i Europsku ligu. Planirate li karijeru završiti u svom matičnom klubu?

– Onaj tko je igrao u Hajduku, razmišlja uvijek o tome, ali isto tako znam kakva je obveza, na kojem nivou moraš biti. Treba se sve poklopiti, da je prava momčad, da je kvalitetna ambicija. Čudesnu momčad imali smo 2008./09. Da smo prošli Žilinu, bilo bi sve drukčije. Godinu poslije smo se posložili, igrali Europsku ligu. Iz Hajduka sam došao do reprezentacije, i to sam odmah ušao u prvu postavu Vatrenih. Nije lako iz HNL-a upasti u reprezentaciju, ali prava momčad uvijek izgura beka na površinu. Što bi Robertson da mu Mane ne pomaže. Da si najbolji na svijetu, ništa ne možeš kada dvojica krenu na tebe.

Ali ispostavilo se da je stanka duža nego ste planirali?

– Moram priznati da nisam mislio kako će stanka biti ovako duga. Jednostavno, tako se posložilo. Mogao sam potpisati za neki klub i nakon završetka mercata, mogao sam otići negdje u rujnu, listopadu, ali kada se momčadi ekipiraju, nove igrače uzimaju jedino ako se dogodi neka ozljeda. Eventualno napadača ili vratara, a ostalo pokrivaju iz svog kadra. Imao sam neke ponude, ali nisam bio zadovoljan. Zato sam rekao “čekat ću, otvorit će se nešto”.

Prošla je jesen, došla je zima. I ništa novog nije donijela.

– Zimski mercato nudi još manje prigoda. Samo popune, rijetki transferi. Moram reći, nisam se puno ni nadao, koncentrirao sam se na rad i čekanje ljeta. Ali kada loše krene, onda se i pandemija dogodi, pa se sve pomakne za koji mjesec.

Držanje principa

U 31. godini bio je na vrhuncu karijere, osvojio svjetsko srebro, potpisao ugovor s nekadašnjim višestrukim europskim prvakom. Trebao je naplatiti sve što je do tada radio, ali umjesto naplate, dvije godine kasnije ispred sebe ima konkretno novinarsko pitanje: Gdje biste voljeli zaigrati ovog ljeta?

– Kada uskoro napunim 33 godine, nije to više mladost. Djeca kreću u školu, treće je na putu. Ide život svojim tijekom. A kada djeca pođu u školu, ne bih htio mijenjati gradove i mjesta. Gledajući s ove vremenske distance, možda je bilo bolje da sam prošle godine prihvatio neku od opcija, ali Europa u svakom slučaju ostaje moj cilj. Imam principe kojih se držim i danas, ne bi htio igrati na manjem nivou. Radije ne bih igrao nego da prihvatim nešto manje. Vjerujem da još mogu igrati na vrhunskom nivou i zato nisam posustajao u treningu. Neću ni ovog ljeta posustati. Znam da moram naći klub do rujna, jer tri godine stanke bilo bi previše.

Je li među visokim ambicijama i povratak u reprezentaciju? Ili to pitanje zvuči pretenciozno…

– Ako uhvatim kontinuitet, sve je moguće. Uvijek sam bio borac, tako će biti i sada. Nisam se ničega odrekao. Sve ovisi o ozljedama, ali to je životni segment koji ne možeš predvidjeti. Specifična je uloga beka u puno detalja. Moraš se puno žrtvovati, ne možeš puno ni dati, a svaka se pogreška vidi. U Italiji sam puno naučio. Možeš nekada biti bolji od konkurenta, ali ako nisi na nivou kako je trener zamislio, nema ti mjesta u momčadi. Osjetio sam to sa Sarrijem u Napoliju i Giampaolom u Sampdoriji. Specifični treneri, imaju svoju viziju i ne odstupaju od toga. U Napoliju je Ghoulam više igrao, tako je Sarri vidio. U Italiji trener gleda prvo defenzivne zadatke, a Sarriju je najvažnije bilo da obavi obranu kako je on zacrtao. Bilo je kod Sarrija i zvučnijih imena od mene koji nisu igrali.

U Dnjipru ste radili s Juandeom Ramosom, trenerom koji je sa Sevillom osvajao Kup UEFA.

– Od svakoga nešto naučiš. Četiri godine u Dnjipru bile su prekrasne. Uvjeti vrhunski, momčad odlična, sve posloženo. Međutim, kada je počeo rat sve se raspalo. Da nije bilo rata, koji je počeo u proljeće 2014., ostao bih u Ukrajini. Nismo se dogovorili po isteku ugovora, a vidio sam da će predsjednik otići, da će ekipa padati. I otišao sam u Napoli. Nisam pogriješio, jer šest mjeseci kasnije Dnjipro se počeo potpuno raspadati odlaskom Konopljanke i Kalinića. Kasnije su, nažalost, otišli u stečaj, u treću ligu i prošle godine su se vratili…

Da se vratimo reprezentaciji, Euro 2021. dolazi kao pravi bonus u karijeri. Razmišljate li o četvrtom velikom natjecanju u vašoj karijeri.

– Moj pravi bonus realizirat će se kada nakon dvije sezone stanke nađem klub. Iskreno, o Euru nisam razmišljao. Prvo moram pronaći klub u kojem ću igrati.

Ako se to ne dogodi ovog ljeta, razmišljate li o kraju karijere?

– Ne razmišljam o tome, jer živim kao profesionalac. I kada prestanem igrati nogomet, trenirat ću i živjeti na nivou profesionalca. Zato, s obzirom na iskustvo i tjelesnu spremu, očekujem nastavak karijere. Odmorio sam se, spreman sam ući u žrvanj i svjestan sam da se tome moram maksimalno posvetiti. Pritom mogu igrati beka, stopera i bočnog u različitim sustavima. Ne mogu više ponavljati kao što sam mogao s 22 godine, ali danas sam pametniji, racionalniji. Nekoć su me dva zvižduka na Poljudu “ubijala”, a danas znam da sve mogu ispraviti. Te dvije i pol godine u Hajduku bile su samo nadogradnja onog što sam prošao u omladinskoj školi. Kasnije su i ostali klubovi bili sredine s pritiskom, ali lako sam se s tim nosio nakon Hajduka.

Jeste li pokrenuli neki biznis tijekom dvogodišnje stanke?

– Ne, nisam ništa pokrenuo. Iznajmljivanje kuća i apartmana uvijek može ići ako imaš neki kapital.

Strinić nije ljubitelj medijskih istupa. Blago rečeno. Zašto?

– U medijima ima svega, a ja živim miran život. U ovoj fazi mi ništa ne treba. Proteklih devet mjeseci nisam ni nogomet puno gledao. Ponekad Hajduka na Poljudu. Živio sam mirno i puno trenirao. Spreman sam za povratak.

‘Sve sam dogovorio s Mamićem, a onda me, srećom, nazvao Iko Buljan‘

U ljeto 2008. našao se Strinić na raskrižju karijere. Odlične igre u Hrvatskom dragovoljcu kod trenera Lokice donijele su mu ponude iz Hajduka i Dinama.

– Pitanje je bilo u kojem će smjeru karijera krenuti. Vraćao sam se poslije prvenstva kući i sve sam dogovorio sa Zdravkom Mamićem za prelazak u Dinamo. Međutim, u povratku za Split nazove me sportski direktor Hajduka Iko Buljan. “Novi je trener Vučević i želi te dovesti”, kaže mi Buljan. Pao mi je kamen sa srca. Nisam se mogao pomiriti s tim da idem u Dinamo, odmah sam prihvatio ponudu Hajduka.

https://sportske.jutarnji.hr

Zašto postati član?

Ponosni smo što okupljamo navijače da navijaju “ZA” a ne kako je to čest slučaj “PROTIV” i od kada postoji naša udrugu Uvijek vjerni nije bilo nereda od strane naših članova, prije, za vrijeme niti poslije utakmice.

Pridružite nam se i postanite istinski 12. igrač naše reprezentacije.