Vatrenima bi bez njega finale Svjetskog prvenstva bilo daleko kao afričkoj djeci svjetla New Yorka

Datum objave: 01.06.2020.
Autor / izvor:

Čudesna priča o sportskoj karijeri vratara koji je prošao put od trnja do zvijezda.

Što god napravio, kakve velike poslovne rezultate u životu imao, Danijela Subašića pamtit će se i vezati za Dansku, osminu finala Svjetskog prvenstva 2018. godine, utakmicu koju je zaključio s tri obranjena jedanaesterca i Soči, četvrtfinale, kad je “skinuo“ pokušaj Panenke Rusu Fjodoru Smolovu i Vatrenima otvorio vrata Moskve. Zapažen posao s Englezima za proboj u finale kompletiralo je paket za povijest.

Rusija je bila Subašićev vrh, ujedno i kraj branjenja za nacionalnu vrstu. Iako je već 2014. godine imao visok rejting u Francuskoj i čvrstu poziciju prvog golman Monaca u kojem mu je Argentinac Sergio Romero gledao u leđa, izbornik Niko Kovač ostao je dosljedan da na vratima drži Stipu Pletikosu, a Subašić je na Svjetskom prvenstvu u Brazilu bio u funkciji promatrača s klupe. Romero je s Gaučima igrao finale.

Od starta kvalifikacija za Euro 2016. preuzeo je “jedinicu”, sa svojim brojem 23 na leđima, od kojeg se nije odvajao čak i kad je mogao birati. Do Rusije je najvećom vlastitom utakmicom smatrao pobjedu protiv Španjolske u Bordeauxu 2:1, u trećom kolu natjecanja u skupini na Euru 2016. godine. U njoj je branio kazneni udarac Sergiju Ramosu. Ispadanje od Portugala u osmini finala šokiralo je ekipu koja je najavljivala više od komplimenata za najdojmljiviju momčad prvog dijela turnira. No, u Rusiji dvije godine kasnije stigao je u velikoj formi koju je držao sve do finala. U utakmici za zlato ozljeda mišića došla je do izražaja…

Nakon što u uvodna dva nastupa s Nigerijom i Argentinom nije svladan, Danska mu je zabila nakon konfuzije u obrani, a Rusija i Engleska iz tri neobranjiva hica. U Nižni Novgorodu, na prijelomnici, u okršaju kakvi su godinama Hrvatsku tuširali i poslali kući, i u situaciji kad naši strijelci ponovno nisu bili osobito sigurni, vinuo je Vatrene preko svih barijera, od tragičnog gubitnika pretvorio Hrvatsku u šampanjcem okupanog pobjednika. Da te večeri Danijel Subašić nije bio velikog poput King Konga, da nije činio bravure koje će se prepričavati stotinu godina, Vatreni bi još jednom zapeli na prvoj prepreci nakon skupine, i dalje bi pisalo da od 1998. nisu prošli nikoga u nokaut fazi. Finale bi izgledalo daleko kao djeci afričkih plemena svjetla New Yorka. Nije dojam nego činjenica da je upravo on junak koji je našu reprezentaciju učinio tako sjajnom.

U osmini finala obranio je šuteve s bijele točke Eriksena, Schönea i Nicolaia Jörgensena, drugi je vratar u povijesti svjetskih prvenstava koji je uspio zaustaviti tri jedanaesterca na jednoj utakmici, njegov dres s tog susreta istaknut je u FIFA-nom Muzeju nogometa u Zürichu.

– Braniti jedanaesterce nitko ne može naučiti. To je stvar instinkta – prokomentirao je tada.

Subašić je rođen u Zadru, roditelji Jovo i Boja žive u Zagradu, selu u benkovačkom kraju gdje je uredio vlastiti “muzej” trofeja, dresova i raznih memorabilija. Kao dijete maštao je da će upravo biti vratar.

– Nogomet je počeo trenirati kao šestogodišnjak, a braniti četiri godine kasnije. Na jednoj utakmici im se ozlijedio golman, a nisu imali rezervnog pa se Danijel treneru Mišku Paunoviću ponudio da stane na vrata. Možda mu je uzor bio i stariji brat Oliver, koji je također bio golman. A kako je stao, tako je i ostao – ispričao je Jovo za Gloriju nakon Svjetskog prvenstva.

S četrnaest godina htio se ostaviti nogometa nakon što je degradiran u trećeg golmana kadetske ekipe.

– Rekao je da više ne želi igrati, nagovarao sam ga da ostane, da je bolji od drugih. To mu je govorio i Jakov Pinčić, učitelj juniorskih vratara, ali nije se želio vratiti kod trenera Roberta Botunca – pričao je Danilo Paunović, suigrač i najbolji prijatelj dodajući kako je potom on uvjerio svojeg oca Miodraga Paunovića, u tom času trenera juniora, da ga uzme u stariji uzrast.
Sa 18 je šest mjeseci proveo na posudbi u osječkom Metalcu, a sa 19,5 debitirao za Zadar u prvoj ligi. Izgubili su od Hajduka 5:1.

Već u juniorima počeo je raditi sa seniorskom momčadi.

– Tako smo se i upoznali. Marko Šarlija i ja bili smo u prvoj ekipi, a on je stigao kao treći. Odmah sam procijenio, iako neću reći da sam bio vizionar, da se radi po specijalnom talentu, bolje je bilo forsirati njega nego mene – rekao nam je Tomislav Rogić koji će sam za sebe kazati da je kao vratar bio osrednji, ali danas je vrsni trener čuvara mreže. Rogić se ubrzo ostavio profesionalne karijere i – trenirao Subašića.

– Pokojni Jakov Pinčić dao mu je osnovnu školu, ja srednju, a kasnije je u Monacu položio fakultet – izravan je Rogić.

– Jednog dana u klubu sam kazao: “On će biti veliki golman za velike klubove, Zadar će na njemu zaraditi pet milijuna kuna.” Na to su mi rekli: “Daj nam odmah tu lovu”.

Koliko je na kraju inkasirao ostalo je pod velom tajne…

– Da on nije bio taj, da nije imao glavu, nikad ne bi završio u Monacu. Zašto nije netko drugi? Zašto nisam ja? Zato što je nešto nedostajao – jasan je Rogić.

Iako Zadar slovi kao grad košarke, dao je brojne nogometne asove, a Danijel je također bio nadaren za košarku.

– Talentiran je za sve sportove. Bio sam jako dobar u košarci, a uspio me pobijediti. Sjećam se jednih priprema na Bjelolasici kad sam ga izazvao jedan na jedan u dvorani, to je bila malo tvrđa košarka. Taj put me je dobio. A nije me bilo lako pobijediti.
Radilo se o samo jednom od njihovih duela. Dominirali su oni na nogometnom terenu. Pitali smo Rogića zna li kakvu tajnu za obranjene penale u Rusiji, osim instinkta koji Subašić ističe. Prisjetio se zgoda iz njegova igračkog odrastanja.

– Nakon svakog treninga on i ja igrali smo na penale. U piće, a moram reći da je onda bio problem i piće platiti. Nije bilo novca. S takvim smo se motivom natjecali kao da smo se borili za polufinale Svjetskog prvenstva. Pucali smo i branili po tri jedanaesterca. Na početku me nije mogao dobiti, kasnije je redovito bio bolji. Je li to utjecalo na njegovu karijeru, možemo diskutirati, no jako smo voljeli tu igru.

Kad je već bio u seniorima, vraćen je u juniore, zbog razmimoilaženje s tadašnjim bossom Renom Sinovčićem oko potpisa novog ugovora. Karijera mu je drugi put došla u pitanje, ali s vremenom sve se riješilo. U Zadru se pokazao na prvoligaškoj sceni i 2008. godine otišao u Hajduk.

– Odluka da ga uzmemo pala je već godinu ranije kad je u Stanovima Zadar odigrao 0:0 s Hajdukom – otkrio je Tonči Gabrić, u to doba trener golmana na Poljudu.

Prvo je stigao na posudbu, da bi potpisao za Bijele. Na debiju je obranio jedanaesterac Slovaku Mareku Hamšiku u prijateljskoj utakmici s Napolijem.

Ostao je do siječnja 2012. godine i osvojio Hrvatski kup. Monaco, tada drugoligaš, želio je Stipu Pletikosu, no ovaj je ostao u Rostovu i predložio – Subašića. Hajduk je uzeo odštetu 700.000 eura. Pomogao je klubu iz Kneževine da ne potone u treći rang. Stekao poštovanje. U ljeto 2013. izborili su Prvu ligu. Bio je to početak preporoda da bi pod vodstvom trenera Leonarda Jardima došli sve do polufinala Lige prvaka i titule u Francuskoj 2017. godine. Tada je izabran i za najboljeg vratara Ligue 1. Mediji su pisali da je miljenik princa Alberta. Odbio je ponude Rome i Napolija i osam sezona, sve do ove godine, ostao u Monte Carlu.

– Uspjeh posvećujem Jakovu Pinčiću i Niki Matkoviću koji me trenirao kad to nitko nije želio, dok sam bio suspendiran u Zadru – izjavio je nakon što je izabran za najboljeg u francuskoj ligi.

S Lukom Modrićem igrao je od pionira Zadra. S njima je bio i Hrvoje Ćustić. Fatalne 2008. godine, tadašnji mladi reprezentativac potrčao je na Stanovima za loptom koju je Danijel ispucao, udario glavom o zid i u bolnici preminuo. Igrali su s Cibalijom. Majica s njegovom likom uvijek mu je ispod dresa, čak i nakon što ga je FIFA kaznila na Svjetskom prvenstvu.

– Dok igram bit će sa mnom – obećao je i ispunio.

– Osim majice na svaku utakmicu sa sobom nosim vodu blagoslovljenu u crkvi u Zadru. Prije nastupa pomolim se dragom Bogu – govorio je za SN u Sočiju.

– Luka mi je prije Rusije rekao da za velike stvari moramo imati i velikog golmana. Onako, više u zafrkanciji. I eto, sve kroz što sam prošao, naplatio sam – konstatirao je Subašić.

Iako je u nacionalnoj vrsti debitirao 14. studenoga 2009. u Vinkovcima s Lihtenštajnom, prvi kvalifikacijski nastup imao je tek 9. rujna 2014. s Maltom u Zagrebu kad je postao prvi izbor. Od 2014. do 2018. četiri su Subine zlatne godine. O njima svjedoči soba u kamenoj kući u Zagradu.

OSOBNI KARTON

Danijel Subašić
Rođen 27. listopada 1984. u Zadru.
Igračka karijera
Zadar (2003.-2008.; 82 utakmice), Hajduk Split (2008.-2012.; 126 utakmica), Monaco (2012.-?; 292 utakmice, 1 gol)
Reprezentacija Hrvatske (2009.-2018.; 44 utakmice)
Trofeji
Drugo mjesto na Svjetskom prvenstvu 2018., Hrvatski kup (2010.), prvenstvo Francuske (2017.)

https://sportske.jutarnji.hr

Zašto postati član?

Ponosni smo što okupljamo navijače da navijaju “ZA” a ne kako je to čest slučaj “PROTIV” i od kada postoji naša udrugu Uvijek vjerni nije bilo nereda od strane naših članova, prije, za vrijeme niti poslije utakmice.

Pridružite nam se i postanite istinski 12. igrač naše reprezentacije.